četvrtak, 24. rujna 2015.

Avantura zvana : Arsenal

Danas ćemo malo o nogometu u fotografijama ;) 
Nevjerojatno i neobično za sportskog fotografa zar ne?
Avantura zvana : Arsenal

Prije samog izvlačenja parova lige prvaka najavila sam se ekipici najboljeg sportskog portala u Hrvatskoj Sportnet.hr za koje radim već dugi niz godina, da želim ići fotkat utakmicu u slučaju da Manchester dođe u Zagreb.
Kako sam u to vrijeme bila u derneku i obavezama, nisam zapravo niti znala da je điru i Arsenal.
Inače, Manchester United je najdraži klub mog šegrta, pa sam ga time htjela iznenadit i povest ga da ih uživo vidi, a i bližila nam se godišnjica mraka pa bi to zbilja bio trenutak svih trenutaka.
I nakon svega, skontam...Arsenal dolazi u Zagreb!
Naravno, nakon tog saznanja kod mene doma je nastao show!
Evo nekoliko primjera da vam opišem taj trenutak kad sam saznala da ću uživo gledati utakmicu
u kojoj nastupa Arsenal :
Kao kad žena kupi nove cipele.
Kao kad djete dobije malog psića na poklon.
Kao kad riba skonta da će je ribič vratit u more.
I tako mogu u nedogled ;)

Znači nenadjebivo dobar osjećaj!
I tako smo moj šegrt i ja otišli na tekmu!
I moram reć da je sam početak putovanja prema zegeju bio sve osim dobrog putovanja. Od one što prodaje karte za bus do konduktera koji voli svoju lajsnu. Ali jbg sve se to nekako zaboravi kad znam da idem na utakmicu. 


Stigli u zabreg, rođak Modrić ( nije taj ) nas proveo kroz centar, pa smo tako odradili trening brzog hodanja. U našoj obitelji inače svi brzo hodaju, bolje rečeno galopiraju. Čak sam mislila da to samo moja sestra tako piči, ali jarane...genetika je to ;)
I tako sam bacila koju fotku kroz centar, srela kolegu iz Šibenika pa mi nekako ljepše oko srca, kao da sam na rivi i na kraju smo sjeli u kafić da odahnemo. 
Goonersi stigli, konobar s vrčom vode isto ;) 
Dan se bližio kraju, a i moja trema oko utakmice, samo što jbg što više želiš da vrijeme brže prođe, to ono sporije ide.

Nego, kakav bi to posjet zabregu bio da nismo otišli na Jarun. Bilička kava na Jarunu i čakulanje o pecanju je povijesni trenutak. Susjed, legendo ;)


Navečer, trenutak svih trenutaka, kolega Komarica inače " vrhunski vozač rally-ja" upoznao nas je s kvartovima zabrega i s adrenalinskim sportovima.

 Komarica, ju ar d best! Nebrini se, nismo se prepali, nego nam je super vidit da netko zna vozit brzo i oprat bikera i audija na semaforu. Dobro, bikera na par sekundi, al ipak...oprali smo ih ;)

I tako, došli mi na travnjak, počinje glazba
"...ddddd čeeempioooons...taaanaaanananaaaanaaa".
Brate, ledi se krv u žilama, srce piči ko kupilica za sijeno u vrijeme košnje trave, a noge se odsjekle onaj tren kada je Arsen pri izlasku na teren umjesto da prođe kroz tunel krenuo u mom smjeru.
U glavi sve one utakmice Arsenala, navijanje s kauča s mojim šegrtom,
rasprave da je Arsenal bolji od Manchestera ( i je ) i puno lijepih trenutaka.
Evo, sve ono što sam gledala na teveju upravo proživljavam na travnjaku zahvaljujući Sportnetu i fotkanju svih ovih utakmica. Isplatilo se zbilja.
Isplatilo se bit sportski fotograf svih ovih godina da se doživi ovaj trenutak od devedeset i neku minutu. Ovaj put produženo za 5 min.
Ide Arsen prema meni, ja blejim, fotkam i spustim fotić baš da to doživim.
Naime, bez obzira koliko fotkam i idem na tekme, neke utakmice doživim ustinu tek onda kad spustim fotić i odložim ga sa strane.
Tako je bilo i ovaj put. Došla sam to doživjeti sa svojim šegrtom ;)

Šteta za Arsenal što nije pobjedio, ali mi je isto tako drago za Dinamo, jer je utakmica stvarno odrađena vrhunski. I što se tiče organizacije, a
naravno i navijanja.
Žao mi je što Maksimir nije napravljen malo kreativnije, jer bi akustika navijanja bila ludilo ;)
Da se naježiš ;) Bravo Boysi ;)

Arsen je na kraju otišao razočaran, jer se vjerojatno nadao pobjedi, al treba bit malo mudriji što se tiče našeg nogometa. Mislim da se ovako nešto neće dogodit Bayernu. Vidjet ćemo ;)
Uglavnom, raja,...meni je bilo super! Dva dana koja ću svakako pamtit cijeli život, a posebno posjet mom burazu Hrvi koji mi je dao "pet";)
Dogovorili smo se dogovorili da će idući puta odzvonit soba od udarca.
Umjesto jake "petice" dao mi je pusu i rekao "bok"!

Mogu vam samo reći, ovakve trenutke ću pamtit cijeli život, a kad moj Hrva ozdravi idemo na Manchester United ili možda pogledati koju NBA utakmicu!
Zbilja, neke stvari se nemogu kupit novcem, a to su osjećaji.
Lav ju ol! Posebno volem svog Hrvu! Drž se stari i nemoj sjebat motorić koji podiže krevet, znam da ih zajebaješ ;)

Oprostite na riječniku, jebiga ;)
Uživajte u foto galeriji ;)